Prvo smo dobili zadatak. Baviti se ludilom.
Znali smo da ne želimo zauzeti niti poziciju znalačke - bilo intelektualne bilo medicinske - distance, niti pak kopati po vlastitoj patologiji. Nismo mogli preuzeti niti jedan od tih uobičajenih stavova, no nismo mogli reći ni da ludilo - u širini svog referencijalnog polja - nema baš nikakve veze s nama. Od kuda krenuti? Na koji način i o čemu? Spomenute su nam pozicije bile potpuno neprimjerene (i u krajnjoj liniji, neiskrene) budući da ih prvenstveno nismo mogli ni povezati s našim umjetničkim stavovima koji - kako u slučaju mog rada na tekstu, tako u slučaju Alenovog i Nenadovom rada na području glazbe - žele zanijekati sam pojam normalnosti ukazujući da pokušaji izražavanja drugačijim jezikom ili pokušaji isklizavanja iz dovršenih struktura ili pokušaji lomljenja vlastitog procesa koji fiksira iste navike i modele, nisu demonstracije proizvoljnog kaosa i autizma, već svjesne reakcije na svijet koji nas okružuje. A taj je svijet tek naizgled čitljiv i slušljiv. Reflektirati na njega maksimalnom mjerom autentičnosti podrazumijeva izvjesno nasilje nad njegovom naizgled normalnom, jasnom i logično strukturiranom geometrijom. Podrazumjeva mu pridati dijagnozu. Zato smo prihvatili zadatak.

Jedina sfera u kojoj smo mogli replicirati na problem zadatka bila je ona politička, ona koja atribute normalnog i istinitog zadržava kao argumente vlastitog legitimiteta te nas prisiljava da ih potvrdimo unatoč njihovoj proizvoljnosti i nestalnosti. Štoviše, unatoč izvjesnoj opasnosti da se simulacija stvarnosti za koju vezujemo naše stavove, vjerovanja i žudnje svakog trenutka može raspasti i ostaviti nas bez temelja. Bez smisla.

Tekst koji smo uzeli kao partituru naše izvedbe započinje političkim nalogom za izokretanjem smisla:
"Jabuka nije jabuka.
Jabuka je nešto sasvim deseto."
Kazalište je ilustrativno mjesto upravo takvog mehanizma, poziv da se ne povjeruje u ono očigledno, već u ono što je ispričano, s realnom sumnjom da bi i jedno i drugo mogli biti tek konstrukcije. Bez namjere da im pronađemo substitut i označimo nove temelje, i bez namjere da napravimo gotovu predstavu, htjeli smo iskoristiti te rubove imaginiranog i očiglednog kao potencijal vlastite izvedbe preuzimajući atribute (ludog) svijeta kao šansu za sebe.