Pokušati odgonetnuti što riječ Runograf znači, nije nimalo lak problem. Naravno, prva ideja je pogledati u rječnik stranih riječi, a tamo su najbliži pojmovi runografija (got. runa, grč. grafia, pismo), runsko pismo, rune. Pogledamo li pod rune (got. mn. tajne), nalazimo da ta riječ označava pravocrtna slova kojima su se služili stari germanski narodi dok nisu upoznali i primili latinicu; najstariji runski alfabet imao je 24 znaka.
Ima li to objašnjenje ikakve veze s napravom pod imenom Runograf? Pomognemo li se neeuklidskom geometrijom, to bi još i prošlo, ali u našem običnom svijetu koji počiva na Euklidovim idejama, baš i ne! U stvari, Runograf je naprava koja crta linije, zakrivljene linije, u stvari jednu dugu, neprekinutu liniju, i posljednje što može nacrtati, a u stvari baš i ne može, je ravna crta. Ukratko, ta čarobna naprava - sklepana od drveta, bakra, malo plastike, mesinga, željeza, u koju su ugrađeni 'čipovi' koji su se koristili u računalima iz šezdesetih godina i motori koji se koriste u suvremenim printerima i ploterima - crta. Crta ugljenom, pastelom, air brushom. Ne crta baš doslovce sama, crta po uputi koju zadaje 'umjetnik' ili crta sama po algoritmu kojega je opet netko unaprijed zadao. A upravo korištenje 'stare' tehnologije daje šarm napravi, njezinom radu i izvedenim crtežima. Dakle, Runograf može biti naprava za crtanje zakrivljenih crta. ČISTA RUNSKA VUNA!
Dubravko Kuhta Tesla (HR)
Rođen sam u prošlom mileniju, davne 1957., u malom gradu podno Medvednice koji je danas prerastao u metropolu. Svoj prvi model željeznice, koji sam dobio za šesti rođendan, rastavio sam da vidim kako to radi i to je bilo presudno. Nakon toga sam rastavio još gomilu igračaka, a i skupljih stvari, te od tih dijelova sastavljao “izume”. I tako do današnjih dana (jedino što danas rijetko rastavim nešto što funkcionira!). Upravo zbog tih ideja i moje tvrdnje “da ništa osim teleportacije danas nije neizvedivo, samo je pitanje koliko je netko za realizaciju ideje spreman uložiti novaca”, često surađujem s mnogim umjetnicima i institucijama kako bih riješio naizgled nerješive probleme. Osim što sam do sada “riješio” nekoliko velikih, a i ponešto manjih izložbi u Zagrebu i inozemstvu (Zdravo budi!, Here Tomorrow, Biennale u Sao Paulu, Biennale u Veneciji, Biennale arhitekture u Veneciji....), godinama sam u Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski bio “tonmajstor”, radio projekte multimedijalnih prostora, da bih na kraju završio na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu na Odsjeku za animirani film i nove medije. U slobodno vrijeme eksperimentiram s kinetičkom umjetnošću, ponekad čak dobijem i neku nagradu, a neki od posljednjih eksperimenata su bili izloženi proteklih godina na Trijenalu hrvatskog kiparstva, Hrvatskom trijenalu crteža, Device_artu, THTnagrada@msu.hr...
