Rad GoldRush polazi od pitanja odnosa geologije planeta Zemlje i elektroničkih uređaja. Ovim radom umjetnik se želi orijentirati na materijalnost digitalnih medija, točnije osobnih računala. U dobu antropocena i postindustrijskom društvu javlja se obilje odbačenih i (planirano) zastarjelih osobnih računala koja nakon perioda korisnosti završavaju u reciklažnim dvorištima i odlagalištima otpada. Ona često bivaju transportirana u siromašnije zemlje i ondje predstavljaju ekološki problem. Također, Zemljini se resursi eksploatiraju u svrhu izrade dijelova potrošačke elektronike (consumer electronics). Umjetnik se pita koliko su digitalni mediji meki, a koliko se temelje na tvrdim, opipljivim resursima proizašlim iz Zemljine utrobe, pribavljenim rudarstvom.

GoldRush je rad nastao kopanjem zlata iz dijelova osobnih računala (procesori, radne memorije, grafičke kartice, modemi i razni konektori), a sam proces proveden je kao postdigitalno rudarstvo. Iz računala se ekstrahira upravo zlato jer je riječ o prirodnom i konfliktnom metalu, statusnom simbolu i objektu materijalističke požude. Ekstrakcija se realizira kroz kemijske postupke. Dijelovi računala tretiraju se pomoću dušične kiseline ili kombinacije klorovodične kiseline i vodikova peroksida, a zlato se pročišćava pomoću zlatotopke (aqua regia). Čitav je proces sonificiran, a u tom postupku kemijski pristup okreće se prema alkemijskom. Sirov zvuk kompozicije nastao je kao rezultat stroge materijalističke prakse. Kontaktni mikrofoni (piezo) tretirani su kiselinama, a zvuk njihova raspada, kao i zvuci kemijskih reakcija nastalih pri ekstrakciji zlata, postali su sirovom materijom ove kompozicije. Nadalje, toplinske promjene pri kemijskim reakcijama zabilježene su temperaturnim senzorima i služe kao ulazna informacija za modulaciju zvučne kompozicije koja ispunjuje ovaj distopijski laboratorij. Tvari se mijenjaju, iz otpada izlazi zlato, a iz tog procesa zvuk.