U Prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavao govori o ljubavi kao vrijednosti iznad ufanja i vjere, a kaže i da je ljubav “velikodušna... ne zavidi... nije razdražljiva, ne pamti zlo... ne traži svoje... svemu se nada... sve podnosi“, ali i “ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.“

Premda ovo divno zvuči, je li moguće primijeniti ove odlike u odnosima sa svojim bližnjima, u cjelokupnom socijalnom i društvenom životu? U odnosu prema prirodi – ako volimo srnetinu, volimo li i srnu? Možemo li ih primijeniti u odnosu prema sebi? Možemo li se identificirati sa svojom državom, zemljom, klasom, svojim spolom i rodom i je li ta identifikacija istoznačna ili bliska ljubavi? Ljubav je odnos, a on uvijek uključuje drugoga, čak i kada se radi o nama samima. More u kojemu pliva riba naših socijalnih i društvenih odnosa zove se kapitalizam, a njegova najnovija verzija neoliberalizam, koji “teži da sveukupno ljudsko djelovanje prevede u oblast tržišta.“ Slavko Kulić o neoliberalizmu govori kao o socijaldarvinizmu koji iskorjenjuje etiku iz mišljenja i ponašanja i ugrožava slobodu i demokraciju. Ako te apstraktne naznake prevedemo u svakodnevicu i ako smo radnik koji nekoliko mjeseci nije dobio plaću, a banka mu šalje ovrhu za kredit, možemo li istovremeno ne tražiti svoje i radovati se istini? Ako radimo na mjestu gdje nam je radi produktivnosti zabranjen odlazak na toalet pa nosimo pelene u koje moramo pišati i srati, možemo li istodobno sve podnositi i nadati se boljem? Nije li nas onaj tko nas je natjerao da seremo u gaće isključio iz polja ljudskosti, nismo li postali goli stroj za njegov profit?

Možemo li voljeti sebe, i druge ljude, ako uopće nismo ljudi? A ako želimo vratiti svoju ljudskost, nije li to u neprijateljskoj suprotnosti s interesima profita i profitera? Možemo li drugačije vratiti svoju zanijekanu ljudskost ako ne zaniječemo ljudskost profitera? Poslodavci, kako sebe vole zvati, često sebe smatraju dobrotvorima svojih radnika, njihovim hraniteljima. Ako ih hrane, a istodobno traže da seru u gaće, nije li radnička prva dužnost ugristi ruku koja ih hrani i pljunuti u zdjelu iz koje jedu?

Nije li mržnja prema tlačitelju znak ozdravljenja i ljubavi prema sebi, prema bližnjemu, prema pravdi i slobodi. Prethodna rečenica zvuči upitno, ali znak upitnika izostavio sam jer mi se odgovor čini samorazumljivim, a nadam se da će opet postati i djelatan.

Ponekad je mržnja prvi akt ljubavi.