Ljubav prema pljuvanju u zdjelu iz koje jedemSiniša Labrović (HR)

Andi Wallwhore (US) predstavlja Ginu Rottweiler (PT/GD), "Nedostaje mi spavati cijelu noć s tobom u ustima"

U Prvoj poslanici Korinćanima sv. Pavao govori o ljubavi kao vrijednosti iznad ufanja i vjere, a kaže i da je ljubav “velikodušna... ne zavidi... nije razdražljiva, ne pamti zlo... ne traži svoje... svemu se nada... sve podnosi“, ali i “ne raduje se nepravdi, a raduje se istini.“

Premda ovo divno zvuči, je li moguće primijeniti ove odlike u odnosima sa svojim bližnjima, u cjelokupnom socijalnom i društvenom životu? U odnosu prema prirodi – ako volimo srnetinu, volimo li i srnu? Možemo li ih primijeniti u odnosu prema sebi? Možemo li se identificirati sa svojom državom, zemljom, klasom, svojim spolom i rodom i je li ta identifikacija istoznačna ili bliska ljubavi? Ljubav je odnos, a on uvijek uključuje drugoga, čak i kada se radi o nama samima. More u kojemu pliva riba naših socijalnih i društvenih odnosa zove se kapitalizam, a njegova najnovija verzija neoliberalizam, koji “teži da sveukupno ljudsko djelovanje prevede u oblast tržišta.“ Slavko Kulić o neoliberalizmu govori kao o socijaldarvinizmu koji iskorjenjuje etiku iz mišljenja i ponašanja i ugrožava slobodu i demokraciju. Ako te apstraktne naznake prevedemo u svakodnevicu i ako smo radnik koji nekoliko mjeseci nije dobio plaću, a banka mu šalje ovrhu za kredit, možemo li istovremeno ne tražiti svoje i radovati se istini? Ako radimo na mjestu gdje nam je radi produktivnosti zabranjen odlazak na toalet pa nosimo pelene u koje moramo pišati i srati, možemo li istodobno sve podnositi i nadati se boljem? Nije li nas onaj tko nas je natjerao da seremo u gaće isključio iz polja ljudskosti, nismo li postali goli stroj za njegov profit?

Možemo li voljeti sebe, i druge ljude, ako uopće nismo ljudi? A ako želimo vratiti svoju ljudskost, nije li to u neprijateljskoj suprotnosti s interesima profita i profitera? Možemo li drugačije vratiti svoju zanijekanu ljudskost ako ne zaniječemo ljudskost profitera? Poslodavci, kako sebe vole zvati, često sebe smatraju dobrotvorima svojih radnika, njihovim hraniteljima. Ako ih hrane, a istodobno traže da seru u gaće, nije li radnička prva dužnost ugristi ruku koja ih hrani i pljunuti u zdjelu iz koje jedu?

Nije li mržnja prema tlačitelju znak ozdravljenja i ljubavi prema sebi, prema bližnjemu, prema pravdi i slobodi. Prethodna rečenica zvuči upitno, ali znak upitnika izostavio sam jer mi se odgovor čini samorazumljivim, a nadam se da će opet postati i djelatan.

Ponekad je mržnja prvi akt ljubavi.

Koprodukcija: KONTEJNER
Tehnički suradnik: Ivan Goldin
Posebne zahvale: Nenad Stipanić i Šumarija Senj

Siniša Labrović (HR)

Siniša Labrović rođen je 1965. u Sinju. Godine 1997. diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Vizualnim umjetnostima počeo se baviti 2000. godine. Prvu samostalnu izložbu imao je u Galeriji Otok u Dubrovniku. Izlagao je na brojnim skupnim i samostalnim izložbama, izvodio akcije i performanse, kao i urbane intervencije u Hrvatskoj, u Dubrovniku, Zagrebu, Zadru, Puli, Rijeci, Splitu, Šibeniku, Osijeku, Poreču i inozemstvu, u Novom Sadu, Beogradu, Ljubljani, Grazu, Carlisleu, Reykjaviku, Regensburgu, Dundeeju, Istanbulu, Parizu, Kopenhagenu, Bruxellesu, Veneciji, Budimpešti, Berlinu, Dresdenu, Beču, Bratislavi, Pragu, New Yorku, San Sebastianu, Lodzu. U 2005. privukao je pažnju svjetskih medija (kao što su Reuters, BBC, Ansa, New York Post, Guardian, Times, NBC, ABC) svojim radom Stado.org ( Flock.org), u kojemu su ovce bile natjecateljice u reality showu. U 2007. godini za video Obiteljski dnevnik osvojio je treću otkupnu nagradu na prvo T-HT/MSU natječaju u Zagrebu. Ovo djelo je u stalnom postavu MSU-a.

Slobodna Dalmacija je performans Gloria izveden na splitskoj rivi proglasila jednim od pet najboljih kulturnih događaja u Dalmaciji tijekom 2007. godine. U 2010. godini na 16. Međunarodnom festivalu kazališta - PUF u Puli osvojio je nagradu Vjetar za izvedbu performansa Gloria. Radovi mu se nalaze u zbirkama Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije umjetnina u Splitu, Umjetničke galerije u Dubrovniku, kao i u privatnim kolekcijama. Izlagao na 11. Istanbulskom bijenalu 2009. god. Predstavljao Hrvatsku na 13. Venecijanskom bijenalu arhitekture 2012. god. zajedno s Pulskom grupom, Hrvoslavom Brkušić, Igorom Bezinovićem i Borisom Cvjetanovićem.

sinisa.labrovic@gmail.com