U glavnoj radnji priče u kojoj se uobičajeni svakodnevni ritam isprepliće s uspomenama iz djetinjstva, razogovorima s prijateljima i dubokim senzulanim iskustvima 'gledanja' žene u prolazu, Vojin Perić na najintimniji mogući način, progovara o svom osobnom pogledu na svijet koji ga okružuje, svijet koji nije sastavljen od slika nego od buke, žamora, drhtanja i dodira.

“Posljednji susret svjetla s mojim očima dogodio se jednog kolovoskog dana, jedanaeste godine mojeg bitka na zemlji, a bio je središte nestašluka, bezazlenog i bespotrebnog, kakvih je bezbroj u svakom djetinjstvu. Sunce je bilo veliko i žuto, nebo duboko i modro, a naša igra razuzdana, beskrajna i loptasta. On meni, ja njemu, pretrči, dodaj, pazi leđa i...

Bol, dug i snažan, kao tobogan niz koji se tone i pada u neku neponovljivo crnu rupu, a onda tišina uokvirena iščekivanjem da se netko prvi pokrene, da dan dobije svoj refren, neophodni dječji smijeh. Ja sam ležao na travi bez osjećaja sebe i bez pomisli da je poda mnom trava, meka i zelena kao i uvijek do tada. Zapljusnu me zaprepaštena pitanja, podižu me ruke prijatelja, a ja nikako da sa sebe skinem onu najcrnju rupu, nikako da se oslobodim i odbacim je kao ljepljivu bubetinu što mi svojim sveobuhvatnim krilima zaklanja svjetlo. Sve moje biće pretvorilo se u veliki grč, stisnulo se u ruku mlađeg brata i otkotrljalo se doma, u kakvu-takvu sigurnost i spokoj.

Sve što se događalo kasnije u meni je ostalo kao nerazmrsivo klupko, kao zbrka u kojoj su se isprepleli najrazličitiji događaji, sadržaji i znaci. Bolnica, zvukovi jutra, sunce koje je samo toplo, kiša koja romori, ali nema kapljice. Privikavao sam se na svoj novi svijet, privikavao i čekao što će roditelji odlučiti, čime će uokviriti i osmisliti moje buduće Ja.

A Oni su šetali alejom predrasuda, uplakani i zbunjeni, često zaustavljani od susjeda i rodbine, pitani i sažalijevani, upućivani vračarama, travarima i drugim čudoljudima, čekali su da se dogodi nešto samo po sebi, da «lijek» djeluje i mrak prođe. Nije bilo interneta, nije bilo moćnih medija «globalnog sela», nije bilo lasera i drugih medicinskih čuda, nije bilo ničega osim svakodnevlja na koje sam se privikavao i u kojem sam, naslonjen na radio, slutio osvit svog obesmišljenog dana.”