White Mirror
U djelu White Mirror gledatelji susreću insceniranu sliku nagog tijela smještenu u četverodimenzionalno virtualno okruženje koje im je već poznato iz video platformi i drugih digitalnih medija. Figura odjevena u silikonsko odijelo koje simulira golo, glatko tijelo i pijetao koji ponavlja neodređene pokrete pojavljuju se zajedno unutar CCTV prijenosa uživo, prizivajući dobro poznati voajerski pogled. Kao što svakodnevno konzumiraju i promatraju slike na ekranima, gledatelji objektiviziraju figure na monitoru te biće s druge strane ekrana doživljavaju kao avatara podređena njihovu pogledu i naredbama. Ipak, pogled ne putuje samo u jednom smjeru. Smješten iza tanke pregrade, avatar također potajno promatra gledatelje i kreće se kao odgovor na njihove naredbe.
Odnos se preokreće kada gledatelji začuju zvuk pokreta koji dopire s druge strane ekrana i shvate da je avatar, za kojeg su vjerovali da postoji isključivo u slici, fizički prisutan u istom prostoru, te od njih odvojen samo tankom pregradom. Više ne mogu sa sigurne distance promatrati subjekt posredstvom ekrana te počinju preispitivati granicu između slike na ekranu i fizičkog prostora. Naposljetku obilaze instalaciju u potrazi za fizičkom prisutnošću figure, da bi se suočili s činjenicom da subjekt koji su promatrali, a za koji su vjerovali da njih ne može vidjeti, također promatra njih.
_ _ _
The Triptych
Dok White Mirror istražuje voajerski pogled koji se neprestano reproducira putem medija i odnos koji on uspostavlja između promatranog subjekta i gledatelja, The Triptych ispituje kako se taj pogled proteže na proizvodnju i konzumaciju specifičnih prikaza tijela. Raspored karakterističan za modne časopise, korišten u ovom djelu, donosi idealizirane prikaze tijela — slike s kojima se gledatelji neprestano susreću u svakodnevnom životu — u izložbeni prostor, reproducirajući vizualni format koji su gledatelji navikli doživljavati kao poznat.
Isticanjem fizičke ljepote i predstavljanjem tijela kao idealizirane slike namijenjene prikazivanju i konzumaciji, djelo potiče gledatelje ne samo da promatraju avatar na ekranu nego i da uspoređuju vlastita tijela s prikazanom slikom te da se s njom poistovjete. Gledatelji više nisu vanjski promatrači koji tek konzumiraju sliku. Umjesto toga, standarde tijela koje vide primjenjuju na sebe i tako ulaze u samu strukturu kroz koju se takve slike proizvode i konzumiraju. U konačnici, The Triptych otkriva da slike koje gledatelji svakodnevno konzumiraju ne objektiviziraju samo tijela drugih: one gledatelje također uključuju u proces kojim se njihova vlastita tijela i identiteti standardiziraju i cirkuliraju kao vizualna roba.
