Nepoznato nam se približava kao nešto transcendentno, prožeto istodobno strahom i strahopoštovanjem. Nešto toliko uzvišeno i lijepo može se spoznavati i mjeriti psihološkim promatranjem, budući da njegove promjene i kretanja postaju zamjetljivi. Riječ je o pokušaju da se uhvati trenutak velike eksplozije – sažimanja i širenja čestica koji se istodobno odvija na makroskopskoj i mikroskopskoj razini.
Love Letter je promatrana uspravna figura koja ovu kozmičku transcendenciju projicira u fizički prostor, dok Heavy Dots prati širenje površine koja okružuje bit takve neizvjesnosti i putanje njezine transformacije, djelujući kao svojevrsni dijagram.
Love Letter jedno je od najranijih umjetnikovih digitalnih „net-art” djela, a ujedno i naslov rada koji je najduže zadržao u svojoj umjetničkoj praksi. Za razliku od istoimenog rada Love Letter iz 2001. godine, ovaj se rad sastoji od dvaju metalnih stupova koji se rotiraju jedan u odnosu na drugi. Izgledaju poput fragmenta kružne kule koja se kontinuirano proteže u vertikalnom smjeru. Njihova se kretanja približavaju jedno drugome, održavajući pritom neznatan razmak. Bezlične metalne površine tako postaju dvije polovice iste forme, tvoreći prazan krug. Njihova rotacija neprestano iznova generira praznu kružnicu.
Jednoliko gibanje, navodno, ne pobuđuje našu osjetilnu percepciju. Primjerice, opažanje orbitalne brzine od 30 kilometara u sekundi tako nije od koristi za ljudski opstanak. Ipak, umjetnik odabire što je moguće jednolikije kretanje. Na najjednostavniji način postiže nešto što poziva na dugotrajno promatranje. Kad bolje razmislimo, nebeska tijela koja se gibaju rotacijski uvijek poprimaju sferične oblike. Možda je sila koja djeluje između odnosa upravo ono što njihove rubove neprestano čini klizavima.
Umjetnik često govori o nebeskim tijelima – opisujući ih, zapravo, kao zadnji predmet svojega opsesivnog interesa. Fascinacija i strah postoje istovremeno u praznom beskraju i zakonima koji upravljaju svijetom koji se neprestano širi. Besmisleni prostor koji neprestano prolazi kroz procese nastajanja i nestajanja potvrđuje apsolutnu izolaciju.
Ovaj introspektivni proces prisutan je i u djelu Heavy Dots, gdje se pojavljuje u obliku niza neprekinutih linija, preklapajućih površina i udaljenih ponavljanja. Slojevi se sukcesivno šire iz središta prema van, prelazeći u blage krivulje. Guste mase međusobno se pritišću dok se šire. Polazeći od motiva galaksije, koja se može shvatiti kao tvornica događaja, ovaj izolirani sustav pred gledateljem proizvodi vizualne događaje poremećaja i urušavanja.
Love Letter i Heavy Dots, kao i iskustvo njihova promatranja, dijele osjećaj praznine. Rub praznine. Upravo se ondje nalazi površina. Održavanje ravnoteže između reda i fragmentacije koji djeluju duž opsega praznine zahtijeva znatnu silu.
Površina postoji između unutrašnjeg i vanjskog, no pritom ne predstavlja posve krut ili rigidan okvir. Ona se neprestano kreće, pokrenuta neprekidnom čežnjom za nečim. Naša percepcija površine određenog objekta stoga se javlja kao specifičan trenutak unutar cikličke strukture u kojoj se kontinuirano izmjenjuju stvaranje i nestanak, kontrakcija i ekspanzija, uspon i pad.
Površina posreduje u procesima kroz koje se ne samo stroj i „ja”, već i bezbrojni objekti koji s tim „ja“ nemaju nikakve veze međusobno povezuju i razdvajaju . Ona uspostavlja membranu između objekata i nas, dok se istodobno pretvara u nešto novo. Takva povezanost posredstvom membrane upućuje na mogućnost da sve što čini naš svijet postoji na horizontalnoj ravnini.
Neutralnim i horizontalnim stavom, kojim opušta ono što je postalo kruto i zateže ono što je postalo labavo, umjetnik nas poziva na kontemplaciju. Pritom nas potiče da prevladamo predodžbu o jednom, nepromjenjivom svijetu i da širokim, horizontalnim pogledom prepoznamo različite razine postojanja – uključujući i vlastito „ja” – koje funkcioniraju kao dijelovi veće cjeline.
