Nadahnuto tibetanskom pješčanom mandalom, djelo Čakra-2552-a promišlja cikličku prirodu stvaranja, nestajanja i obnove. Obred tijekom kojeg tibetanski redovnici danima izrađuju kompleksnu mandalu od obojenog pijeska, da bi je odmah po dovršetku pomeli i uništili, ostavio je dubok dojam na Choea U-Ramu. Za umjetnika ovaj čin razotkriva prolaznost ne kao kraj, nego kao uvjet postojanja u kojem stvaranje i nestajanje neprestano proizlaze jedno iz drugoga. Referenca na budističko doba u naslovu dodatno ukazuje na koncepte kozmologije, cikličkog poimanja vremena i duhovnog promišljanja.
Čakra-2552-a predstavlja značajnu prekretnicu u Choeovoj umjetničkoj praksi. Dok je njegova ranija serija Anima Machine zamišljala mehanička bića koja brišu granice između tehnologije i života, ovo se djelo okreće složenim odnosima koje stvara samo kretanje. Bezbrojne se putanje približavaju jedna drugoj bez sudara, prolaze jedna pokraj druge, raspršuju se i ponovno okupljaju, šireći se prema van prije povratka u jedinstvenu cjelinu. Kroz ovu koreografiju kretanja skulptura ukazuje na uzajamnu povezanost svih oblika života, u kojoj nijedan element ne postoji samo za sebe, već isključivo u odnosu prema drugima.
Šireći se iz središnje osi, pomno konstruirani metalni elementi rotiraju se u više sinkroniziranih slojeva, pri čemu svaki slijedi vlastitu orbitalnu putanju bez sudara s drugima. Njihovo sporo, neprekidno kretanje proizvodi geometrijske konfiguracije koje se stalno mijenjaju i nikada se ne ponavljaju na potpuno isti način. Slično promjenjivoj simetriji mandale ili orbitalnom kretanju nebeskih tijela, skulptura ne postoji kao statična slika, već kao proces koji se odvija kroz vrijeme. Djelo poziva na dugotrajno promatranje i potiče gledatelja da samo kretanje doživi kao oblik vizualne meditacije.
Za Choea kretanje je sredstvo kojim se otkriva ono što bi inače ostalo nevidljivo. Umjesto da se zaustavi u jednom konačnom obliku, Čakra-2552-a postoji kao proces koji se odvija kroz vrijeme, zahtijevajući od promatrača dugotrajnu pažnju dok se njezine promjenjive geometrije neprestano pojavljuju i nestaju. U svojoj sporoj i neprekidnoj rotaciji skulptura ne nudi sliku kozmosa, već iskustvo njegova ritma.
