Ku-kuc je ogledalo u kojem se vidi odraz samo kad vrištite u njega.

Predmeti koji nas okružuju produžeci su naših tijela. Olovka i papir pomažu nam zapamtiti stvari. Telefon nam omogućuje razgovarati s ljudima koji su daleko. Lampa nam olakšava da vidimo u mraku. Predmeti produžuju i proširuju naša tijela, no jednako tako i ograničavaju naše tjelesne izričaje, budući da se sva interakcija s vanjskim svijetom odvija putem njih i posredovana je njima.

Predmeti koji nas okružuju određuju našu svakodnevnu koreografiju. Jednostavan zadatak pripremanja hrane može biti posredovan logorskom vatrom jednako kao i električnim štednjakom sa sučeljem osjetljivim na dodir. Glavna razlika između njih nije u vrsti pogonskog goriva koje koriste, već u pokretima korisnikova tijela na čiju koreografiju utječu. Za logorsku vatru morali bismo prikupiti drvo za ogrjev, nasjeći ga sjekirom, zapaliti vatru i paziti da se ne ugasi. Da bismo koristili štednjak s indukcijskom pločom, trebamo nekoliko sekundi držati prst na glatkoj keramičkoj ploči, a potom nekoliko puta nakratko dotaknuti druge dijelove keramičke plohe. Ono što neki smatraju praktičnošću, za umjetnika je gubitak tjelesnih iskustva i tjelesnog izričaja.

Interakcija je sve više posredovana samo vršcima naših prstiju. Ostatak tijela postaje nepotreban, nepomičan, neživljen. Rybakov želi preokrenuti taj trend stvarajući kompleksne, bogate i ekspresivne koreografije. Da bi to bilo moguće, on stvara performativne predmete.

Ku-kuc je upravo takav performativni predmet. Nepraktičan je. Dovodi u pitanje ustaljene koreografske obrasce iziskujući od korisnika da se u punoj mjeri koristi svojim glasom. Traži od korisnika da se tijekom boravka u muzeju – mjestu gdje se obično govori pristojnim šaptom – u potpunosti služe svojim glasom, budu glasni, i pritom sebe vide u tom činu. Posjetitelji će ustuknuti pred prizorom u odrazu – jer se rijetko vide dok vrište – a onda pokušati ponovno.

Ku-kuc je ogledalo koje daje odraz samo kad smo prisutni. Potpuno prisutni našim glasom.