Svaki novi rad za mene predstavlja susret neizvjesnosti i snažne unutarnje energije. Trenutak kada ideja iz skice prijeđe u materijalni oblik i zauzme stvarni prostor označava početak procesa u kojem sustav, razvijan mjesecima, počinje funkcionirati prema obrascima koji tek tada postaju vidljivi, često drukčijima od onih koje sam inicijalno zamišljao.

Višekanalna video instalacija sastavljena je od 46 crno-bijelih ekrana preuzetih iz videoportafona. Ekrani su izvađeni iz originalnih kućišta i ugrađeni u novi okvir koji ih otkriva sa svih strana, uključujući i stražnju stranu na kojoj je videoslika također vidljiva. Ekran prestaje biti tek površina za prikaz te postaje prostorni, skulpturalni objekt koji zauzima i oblikuje prostor.

Svaki ekran povezan je u zajednički sustav koji omogućuje da svaki uređaj prima zaseban vizualni signal. Takva struktura ne funkcionira samo kao tehnički sustav distribucije slike, nego kao dinamičko polje odnosa između pojedinačnih ekrana i prostora koji zajedno oblikuju. Sustav omogućuje sinkronizirane promjene na svim monitorima istovremeno, stvarajući kompleksne koreografije slike: sadržaj putuje s ekrana na ekran, mijenja se kroz redove i stupce, kruži, skuplja se i širi. Vizualni tok tako postaje prostorna kompozicija u kojoj se slika ne promatra izolirano, već kao proces koji se kreće, raspada i ponovno uspostavlja kroz mrežu uređaja.

U tom smislu rad funkcionira kao višekanalni video instrument. Umjesto fiksne linearne projekcije, sustav omogućuje izvođenje slike u stvarnom vremenu—komponiranje ritma, ponavljanja, prekida i odnosa između ekrana i prostora. Svaki monitor postaje pojedinačni glas unutar šire vizualne strukture, dok se cjelina ponaša poput instrumenta koji se može svirati, improvizirati i neprestano iznova konfigurirati.