Živimo u vremenu u kojem se riječi tolerancija i empatija susreću posvuda. Paradoksalno, broj ratova i konflikata te udaljavanje pojedinaca od drugih i/ili „drugačijih” sve su veći, a jaz sve dublji. Kako je to moguće, zar nas povijest kao poznata učiteljica ničemu nije naučila?
Čini se da više ne postoji osoba koja nije pogođena događajima koji nas okružuju. Ponekad je dovoljan samo jedan dan da se sve preokrene
Najduži dan u godini bio je kada je u Drugom svjetskom ratu obitelj Lebović-Zajdner odvedena u koncentracijske logore Auschwitz i Dachau. Iz tog vrtloga užasa vratila su se samo tri pripadnika navedene obitelji. Jedan od njih bio je i djed Isidore Spasić.
Ova sjećanja na zločin iskazuju potrebu da se razumije i nadomjesti gubitak, kao i da se pokaže kako žrtva nije samo vijest, broj i statistički podatak. Uzgred rečeno, djed Isidore Spasić u Auschwitzu je bio „A.12750“.
Proučavanje intimne obiteljske priče urodilo je radom Najduži dan u godini, kolažem sastavljenim od fragmenata sjećanja, koji čine fotografije i zapisi. Kroz osobni doživljaj traga se za univerzalnim odgovorima na pitanja o pojmu zločina: Prenose li se njegove posljedice dalje, s koljena na koljeno? Blijedi li zločin s vremenom? Kakav trag ostavlja na ljude koji su direktno ili indirektno povezani s njime? Postoji li odgovarajuća kazna, i pruža li ona utjehu?
Naposljetku se postavlja i pitanje odgovornosti. Ali ne samo za one čije su ruke macbethovski obojene ovakvim zločinima, već i za nas u čijim je rukama razumijevanje prošlosti, kao i utemeljenje nove povijesti.
* Rad je nastao u Italiji, uslijed čega su izvorni natpisi na talijanskom jeziku.
produkcija: Omen teatar
