Polazeći od uvjerenja kako se svaka osoba, bez obzira na rodnu, etničku, vjersku i drugu društvenu pripadnost, može opredijeliti za radikalan čin u javnosti, Tkačenko je u video-instalaciji Ručni rad analizirao proces koji prethodi takvoj odluci kroz simulaciju njezina beskonačnog odgađanja. Neprestano ponavljanje stvaranja i uništavanja predmeta, koje sažima povijesnu, društvenu i medijski konstruiranu percepciju terorizma, upućuje na učinak simboličnoga na pojedinca. Proces strpljivog pletenja i ustrajnog paranja maske stoga nije ništa drugo do neprekidno isprepletanje prihvaćenosti i odbačenosti jednoga i drugoga, uloga i vjerovanja koje društvo i politika nameću pojedincu kada se radi o odluci radikalnog istupanja u javnost. Poigravajući se očekivanjima i značenjima koja se asociraju uz dobro poznati lik terorista s fantomkom preko lica, video instalacija Ručni rad prenosi na gledatelja nesigurnost i sumnju u procesu odlučivanja. Kao što mlada žena u videu nije sposobna dovršiti svoj rad, tako ni gledatelj/gledateljica ne može do kraja opravdati semantiku u pozadini slika koje mu/joj se nude.

Isječak iz teksta Ane Bogdanović „Behind the Iconography of Terrorism and Violence in Video Works by Saša Tkačenko“, objavljenog u katalogu izložbe Manual Work (Beograd: Remont, 2012.)