Tko je Zhu Yu? Za one koji nisu upoznati s ranim radovima Zhu Yua, navest ćemo samo dva njegova rada koji su privukli najviše pažnje, Jedenje ljudi (2000.), koji se sastoji od fotografija koje prikazuju autora koji naizgled jede ljudski fetus; te Žrtva (2002.), video u kojem Zhu Yu pregovara s prostitutkom oko toga da ona zatrudni s njegovim djetetom samo da bi ga pobacila, kako bi od toga mogao napraviti umjetničko djelo. Video zatim prikazuje kako se to abortirano dijete daje psu da jede.
Teško da umjetnost može doseći višu razinu šokantnosti od ove. Kad se suočimo s takvim radom, praktički je nemoguće zadržati bilo kakav osjećaj objektivnosti jer nam se u potpunosti aktivira subjektivnost. Osjećaj koji nas obuzme potpuni je odmak od umjetnika na temeljnoj ljudskoj razini. Premda umjetnik najvjerojatnije i nije planirao baš takvu reakciju, ona nam može ponešto otkriti o namjerama Zhu Yua na dubljoj psihološkoj razini.
Zanimljivo je da je tako ekstreman rad nastao iz četiri godine sporog i temeljitog umjetnikova istraživanja, koje je počelo 1995. kad je prvi put stupio u kontakt s medicinskim znanstvenicima koji rade s ljudskim truplima. U srži njegova rada bila je temeljna potreba za istraživanjem jedne od najosnovnijih tema umjetnosti kroz stoljeća – smrtnosti. Međutim, nije želio pritom koristiti niti jednu od postojećih formalnih tehnika za pristupanje toj temi. Možda je dobio inspiraciju od medicinskih znanstvenika koje je pratio i proučavao nekoliko godina da bi pažljivo postavio rigorozni eksperiment i gledao do kakvih će rezultata dovesti. Eksperiment koji je on izveo bio je svojevrsni oblik društvenog teatra, pri čemu je svoj ekstremni rad servirao jednom novom društvenom obliku u to vrijeme, netizenima.
Iako u radovima postoji dovoljno naznaka da su namješteni, osjećaj neposrednosti koji njegov rad stvara ne ostavlja mnogo mjesta objektivnoj analizi. Uostalom, jedino što je jače od želje umjetnika da šokiraju jest želja ljudi da osjećaju moralno zgražanje. Njegov je eksperiment urodio mnogo snažnijim rezultatima nego što se očekivalo, a mržnja prema njemu i njegovu radu proširila se i mnogo dalje od granica Kine, pa je čak i utjecala na kinesku kulturnu politiku. Kao izravna suprotnost tako strastvenoj reakciji na njegov rad, čitav je njegov proces izrade bio prilično hladan i distanciran.
Kad danas gledamo te radove, manje subjektivnim očima, očito je da su i Jedenje ljudi i Žrtva doista namješteni. Fetusi u oba rada očito su nejestivi laboratorijski uzorci natopljeni formalinom. Saznanje da Zhu Yu nije počinio ta sramotna djela, nego se samo pretvarao, čini veliku razliku u razumijevanju njegovog djela kao cjeline. Na primjer, svi znamo da se glumci u horor filmovima samo pretvaraju da čine užasne stvari, i upravo se zato možemo zabavljati gledajući ih. Kad bismo jednog dana doznali da je mučenje ili ubojstvo u određenom filmu bilo pravo, ne bismo to više smatrali filmom nego nečim doista užasavajućim. Isto tako, umjetnici nas šokiraju jer vjerujemo, ili čak uzimamo zdravo za gotovo, da umjetnici doista čine ono što tvrde da čine.
Međutim, kad se Zhu Yu pretvarao da čini užasne stvari kao što to čine glumci, a zatim se pretvarao da su te radnje stvarne, to dvostruko pretvaranje vratilo ga je u područje umjetnosti, usput mijenjajući pravila igre. On nije bio ni glumac u izmišljenom scenariju, niti umjetnik koji izvodi stvarnu radnju. Zhu Yuov rad nalazio se negdje između. Dakle, svojim je ukupnim radom izveo eksperiment kojim se istražio odnos između umjetnika i publike, a samim time i priroda odnosno ontologija bivanja umjetnikom.
Iz teksta Colina Siyuana Chinneryja
