Ništa se nije dogodilo (ništa nisam vidio, ništa nisam čuo, ništa ne znam)Gordana Lebović (RS), Isidora Spasić (RS)

instalacija, 2013.

"Nisam verovao da se ljudska srca mogu otkrivati kao zaleđene reke, ali ipak sam se upitao: Šta će se desiti kad se na rekama led otopi? Hoće li svi videti šta voda nosi - Hoće li okretati glave, prekriti dlanovima lice - Hoće li govoriti: Ništa nisam video - Ništa nisam čuo - Ništa ne znam - Ništa se nije dogodilo."
Đorđe Lebović, iz Semper idem

Progon kao oblik ljudskog ponašanja star je koliko i čovjek sam. Često su pojedinci zbog svoje različitosti prozivani i izvrgavani ruglu od strane društva, uglavnom nepravedno, bez konkretnih argumenata ili dokaza, bez značajnog razloga. Potreba za optuživanjem i pronalaženjem krivca za stanje u društvu i danas je izrazito aktivan mehanizam.

Osnovni koncept rada je ukazati na aktualnost ovakvog ponašanja, prisutnog i u danima u kojima živimo. Cilj je da se putem interaktivnih instalacija otkriju simboličke sfere nasilja i destrukcije, koje se zasnivaju na depersonalizaciji žrtve.

Instalacija I predstavlja jednu od najpoznatijih sprava za mučenje u povijesti. Služila je za mučenje okrivljene osobe i iznuđivanje njezina priznanja „krivice”. Posjetitelj je pozvan da na nju sjedne. Period bolnog sjedenja i promatranja teksta na videu podsjeća i prisiljava aktera da postane svjestan okolnosti koje ga okružuju i identificira se s osuđenom osobom. Nakon ovog iskustva trebalo bi se suočiti s posljedicama tuđeg, a možda i vlastitog (ne)djelovanja.

Instalacija II koristila se kao oblik srednjovjekovne kaznene mjere. Osuđeni je bio prisiljen nositi „masku sramote“ danju i noću, dok je jeo i spavao, bez mogućnosti da je skine – sve dok kazna ne istekne. Svim prolaznicima bilo je dozvoljeno da osobu vrijeđaju i tuku dok nosi ovo obilježje. Stavljajući masku na lice, posjetitelj bi trebao osjetiti empatiju prema osuđeniku, jer ona se rađa u trenutku suočavanja s vlastitim grotesknim i izobličenim odrazom u ogledalu. Time se otvara pitanje kazne kao čina koji nije uvijek razmjeran zločinu, ako je zločin uopće i postojao. Je li nepoštivanje ljudskog bića i degradiranje njegove pojave način da se postigne pravda?

* Obje instalacije su dio projekta Veštice – istorija proganjanja Gordane Lebović i Vedrana Vučića. Iz ovog projekta nastala je istoimena izložba, održana u Kulturnom centru Beograda.

video: Zoran Đurković
zvuk: Vedran Vučić
produkcija: Omen teatar

Gordana Lebović (RS)

Gordana Lebović diplomirala je Pozorišnu i radio režiju na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu. Više od petnaest godina bavi se istraživačkim radom na području suvremenog kazališta i umjetnosti. Autorica je i osnivačica multimedijalnog projekta Omen, iz kojeg je nastao Omen teatar. Redateljica je, autorica, producentica, koordinatorica i voditeljica radionica, kako u okviru Omen teatra, tako i u projektima u kojima je Omen teatar sudjelovao. Svoj rad temelji na istraživačkim i eksperimentalnim procesima, pomičući granice suvremenog kazališta i povezujući ga s drugim područjima suvremene umjetnosti. Ove metode koristi i u edukativnom i humanitarnom radu. Autorica je izložbi Veštice – istorija proganjanja, Veštice – istorija i učenje i Ukidanje javnog prostora. Redateljica je više kazališnih predstava, od kojih su najznačajnije Priča o mladiću i 1000 anđela, Život? ili pozorište?, Trinaest i Igra ludosti. Predstave Gordane Lebović izvođene su u zemlji i inozemstvu, na brojnim nacionalnim i međunarodnim festivalima. Najnoviji projekt je predstava Tri lica ogledala, kazališno istraživanje o ekstremizmu.

Isidora Spasić (RS)

Isidora Spasić završila je dodiplomski studij Scenografije i kostimografije na Accademia di belle arti di Brera u Milanu, Italija. Na istom fakultetu završila je i diplomski studij filmske i tv scenografije. Autorica je više scenografija i kostima za kazalište, film, javna čitanja i video spotove, kao i dizajnerskih rješenja za postave izložbi te instalacija na glazbenim festivalima. Filmovi na kojima je radila prikazani su na nizu festivala, među kojima su Netherlands Film Festival, Dutch Film Festival, Underground London Film Festival, Milano Film Festival, Locarno Film Festival, Beogradski festival kratkog i dokumentarnog filma, FEST. Izlagala je u Kulturnom centru Beograda, Kulturnom centru REX, Galeriji nauke i tehnike u Beogradu, Manakovoj kući i na EXIT festivalu. Surađivala je s kazalištem Verdi i EDGE festivalom u Milanu, Quendra mulimediom i Narodnim pozorištem u Prištini, Kazalištem Virovitica i Istarskim narodnim kazalištem u Hrvatskoj te CZKDom i UK Parobrodom u Beogradu.