U Pongu (1972.) simulacijski karakter virtualne igre zamijenio je poetski karakter tenisača. Bong (2009.) u tu klasičnu videoigru ubrizgava fizičko sučelje, a poetski karakter tijela ponovo pronalazi svoje mjesto u simulaciji. Dok se prije kontrola nad igračem postizala s pomoću joysticka koji se držao u ruci, sada se samo tijelo uključuje u igru kao ‘sudionik’. Kao u tenisu, tijelo ponovo stječe svoju sposobnost da se fizički natječe i nasljeđuje one zastarjele značajke ‘igre’ - izdržljivost, snagu, budnost i sl. Istovremeno tijelo vraća svoju prevlast nad obzorom zaslona.
Igranje i natjecanje radi pobjede u Bongu može biti veoma oslobađajuće te čak dovesti do neke vrste euforičnog pražnjenja, budući da se fizička energija kao takva ∞ nešto što nam je tehnologija oduzela (osobito u igrama) ∞ konačno ponovo povezuje s rezultatima u tehnološkom sustavu. Što je bolja tvoja fizička izvedba, to bolji su tvoji rezultati na zaslonu.
Štoviše, to možemo doživjeti kao turoban moment refleksije o mnogim neodređenim načinima na koje se tijelo otuđilo od naše kolektivne stvarnosti na zaslonu ∞ rezervoara u kojemu možemo pronaći sve više svojih svakodnevnih ‘aktivnosti’. U tom smislu Bong također govori o simptomu kolektivne intoksikacije kakvu svi doživljavamo od tehnologije i telekomunikacija, osobito na području vida. Od dolaska sučelja zasnovanih na zaslonu, a Pong je bio među prvima, mi boravimo u stereostvarnosti. Fenomen da vidimo dvostruko očituje se u tom sustavu s gledišta igrača kao i gledatelja.
