Marcel.lí Antúnez Roca (Moiŕ, 1959.) u međunarodnim je umjetničkim krugovima dobro poznat po svojim mehanotroničnim performansima i robotičkim instalacijama. Kao jedan od osnivača La Fura dels Baus, u grupi je između 1979. i 1989. djelovao kao umjetnički koordinator, glazbenik i performer. Tijekom 1990-ih stvara avangardne mehanotronične performanse koji uključuju i elemente poput bodybota (robota koji upravljaju tijelom), sistematurgije (interaktivne pripovjedne tehnike koje se izvode pomoću računala) te dresskeletona (egzoskeletonskog tjelesnog sučelja). Antúnez istražuje teme upotrebe bioloških materijala u robotici (primjerice u Joan l’home de carn, 1992.), telematično upravljanje (u performansu Epizoo, 1994. gledatelji su mogli upravljati stranim tijelom), proširivanje tjelesnih pokretadresskeletonima korištenim u performansima Afasia (1998.) i Pol (2002.), nesvjesne koreografije izvođene pomoću bodybota (Réquiem, 1999.), te mikrobiološkie transformacije u instalacijama (Rino-digestió, 1987. i Agar, 1999).

Njegov performans Epizoo uznemirio je međunarodnu umjetničku scenu ranih 1990-ih. Publika je prvi puta mogla kontrolirati pokrete tijela izvođača: pomoću neke vrste video-igre gledatelj je mogao djelovati na bodybota i tako micati umjetnikovu stražnjicu, prsne mišiće, usta, nos i uši.

Od 1980-ih Antúnez svoj rad zasniva na neprekidnom proučavanju ljudskih želja, načina na koje ih izražavamo i situacija u kojima se rađaju. Taj je interes u početku izražavao kroz “plemenske” performanse grupe La Fura dels Baus, a kasnije i samostalno, stvarajući složene i često hibridne sustave koji se opiru svakoj klasifikaciji. Antúnezovi radovi mogu se smatrati kako likovnom, tako i scenskom umjetnošću.

Od početka 1990-ih u svoj rad počinje uklapati znanstvene i tehnološke elemente, čiju interpretaciju istodobno nadilazi koristeći jedinstvene i vrlo neobične naprave. Tako počinje stvarati posve novu, toplu, sirovu i ironičnu kozmogoniju tradicionalnih tema poput osjećaja, identiteta ili smrti.

Antúnez je svoje radove predstavio u brojnim međunarodnim galerijama i umjetničkim centrima, kao što su La Fundación Telefónica u Madridu, P.A.C. u Milanu, Lieu Unique u Nantesu,I.C.A. u Londonu, Galerija Kapelica u Ljubljani, Cena Contemporanea u Rio de Janeiru, MACBA u Barceloni i Kulturni centar DOM u Moskvi. Nastupao je i na međunarodnim festivalima EMAF, Osnabrück u Njemačkoj, Muu Media festivalu u Helsinkiju, Nouveau Cinéma Nouveaux Médias festivalu u Montrealu, DEAF-u u Rotterdamu, Spiel.Artu u Münchenu, te na mnogim drugim kulturnim događanjima.

Njegov rad bio je tema brojnih publikacija: Il Corpo PostorganicoTerese Macrě (Costa&No-lan, Milano), Body Art and Performances Lee Vergine (Skira, London), Marcel.lí Antúnez Roca performances, objetos y dibujos Claudie Giannetti (MECAD, Barcelona) i katalog izložbe Epifanía što ga je iz-dala Fundación Telefónica iz Madrida.

Dobitnik je mnogih nagrada: prva nagrada na festivalu Étrange, Pariz, 1994.; Best New Media Nouveaux Cinéma Nouveaux Médias, Montreal, 1999.; nagrada Max New Theatre, Španjolska, 2001.; nagrada FAD, Barcelona, 2001.; nagrada na Ars Electronici, 2003.; Prix Ciutat de Barcelona, nagrada za multimedijsku umjetnost, 2004.