Tijekom vremena, radovi Sergeja Vutuca pokazuju sklonost prema istraživanju i strukturiranju određenog koherentnog prostora ideja, povratnih informacija i razmjene — gdje fizičko često služi tek kao potrošan trag ili pseudoiskreno uporište. To se odnosi na sve frekvencije koje su ljudima zamjetljive i iskoristive, uključujući istraživanje slike, fotografiju i fotokopiju, pokret i zvuk te ljudska događanja poput susreta uživo, izložbi ili izrade knjige.
Stroj se koristi kao alat, a ne slavi se kao tehnika, i stoga se interpretira kroz svoju čistu formu: fotokopirni uređaji postaju glazbeni instrumenti, buka se pretvara u publikaciju ili se susreće s vizualnim vlastitim injektiranjem u stvarnost Super 8 i 16mm filmova. Oslobođene proizvoljnih ograničenja, aspekti svakog fragmen-
tiranog medija prirodno se preoblikuju u jednu apsolutnu cjelinu. Tako nastale publikacije nose trag svog neposrednog postojanja — najviše kroz rukom ispisane naslove — spontano zatvarajući i time definirajući krug.
